Carine i tarife (Trump prije Trumpa)

"Veliki čovjek postavlja velike zahtjeve sebi, dok mali čovjek postavlja velike zahtjeve drugima".

Kako se čini, ulazimo u punom sprintu u vrijeme neizvjesnosti, ograničenja, kaosa i straha. Nama, koji u ovom vremenu živimo, čini se da je to "nikad viđeno do sada". Međutim, to i nije baš tako, osim što je sada igralište veće. Je li cijela planeta sada u ovom kaosu i je li to sad globalno? Pa i nije, nikada nije. Vjerojatno barem 3 milijarde ljudi u više desetaka zemalja jedva i poznaju pojam carine ili smisao tarife, jer žive neke svoje živote u svojim vrijednostima i na svoje načine.

Pa što možemo naučiti iz povijesti?

Gdansk, Hamburg, Riga, Wismar, Rostock, Bremen, Tallin, Novogorod, tzv. Hanzeatski savez /Hanza/ činili su skup gradova koji su kontrolirali trgovačke puteve sjevera Europe i koji su od 12-15st. uveli carinu kao instrument povećanja prihoda i kontrole trgovine koja je prolazila kroz njihove gradove iz drugih područja ili gradova. S prikupljenim novcem, u početku, popravljali su se putevi, plaćani stražari koji su krstarili rutama, te štitili trgovce kao ceh. To je bila jedna strana medalje. Na drugoj strani medalje počeli su se ukazivati, redom: korištenje tog novca u osnaživanje političke moći, monopolno udruživanje trgovaca, korupcija i mito, krivotvorenje isprava, falsificiranje robe i naravno neizostavno povećanje cijena za sve robe koje su ulazile u te gradove.

Sustav Hanze desetkovao je domaće male proizvođače i obrtnike iz tih samih gradova i uništio lokalnu ekonomiju tih gradova. (Zvuči li vam poznato?) Hanza je osnažila sustav izvana, ojačala svoje birokratske strukture, a ruinirala ga iznutra.

Svojom moći kretala je u političke obračune i vojne obračune s drugim gradovima dovodeći do uništavanja i degradacije onog na čemu su počivali - trgovine. Nakon ratova nastupala je kontrakcija ukupne ekonomije, lokalna je već bila uništena i nastupala su razdobolja depresije.

Dakle, sve već viđeno, i početak i rasplet i sam kraj. Danas imamo sreću pa neće trebati tri ili četiri stoljeća da se stvari normaliziraju, već vrijeme radi za nas. Sve što se treba odigrati odigrat će se unutar tri do četiri godina, a to je, priznat ćete, ipak prihvatljiv rok. No, ako je to "dobar napredak" onda smo negdje prilično zastranili.